Kur'an je, nema sumnje, objavljen kao uputa i putokaz ljudima. O tome Allah kaže:
„Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njenim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.“ (Sad, 29.)
Međutim, i samo čitanje Kur'ana i slušanje onih koji ga uče (čitaju), o čemu je ranije bilo riječi, smatra se ibadetom. Ovo je utvrđeno kur'anskim tekstom (Alu-'Imran, 113.) i Poslanikovim hadisima koji na to potiču. Otuda su se vrlo rano pojavile grupe koje su savladale tehniku čitanja (kiraet) i uzele Kur'an, odnosno njegovo čitanje (učenje) kao sredstvo i izvor prihoda za život.
Zabilježeno je da su dvojica ashaba, drugova Allahova Poslanika, alejhi-s-selam, ušli u džamiju i kada je imam predao selam jedan od njih je počeo učiti Kur'an i pomoću njega tražiti pomoć. Na to je jedan od prisutnih reagirao riječima: „Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti! Zar nisi čuo Allahova Poslanika, alejhi-s-selam, gdje kaže: 'Doći će ljudi koji će učiti Kur'an i koji će pomoću njega tražiti pomoć. Ko zatraži od vas pomoć pomoću Kur'ana, vi mu je nemojte dati'." (Nevevi, Tibjan, 29.)
Da je ideja vrlo stara vidi se po tome što je Hasan el-Basri, savremenik Muhammedovih, alejhi-s-selam, drugova, ashaba, učače Kur'ana svrstao u tri kategorije među kojima su i oni koji ga smatraju robom, sredstvom i izvorom prihoda za život.
Da li se učenje (čitanje) Kur'ana može uzeti kao sredstvo i izvor prihoda za život, odnosno, da li se Kur'an može učiti za novac?
Islamski istraživači se u tome razilaze.
Jedni smatraju da može, u određenim granicama, u slučaju krajnje nužde i u određenim društvenim prilikama.
Njihovi argumenti su slijedeći:
- Izjava Ibn Abbasa, koju bilježi Buhari, da je jedna grupa ashaba naišla na jednog beduina koji je bio u nevolji zbog ujeda zmije ili škorpiona. Njegova pratnja je od njih zatražila pomoć. Tada je jedan od ashaba, po svoj prilici Se'id el-Hudri, otišao i nad bolesnikom proučio Fatihu, a ovaj mu je kao naknadu dao jednu ovcu. Kada je ashabima došao s ovcom, oni su, osudujući njegov postupak, rekli: „Uzeo si ovcu kao naknadu za učenje Kur'ana.“ Kada su stigli u Medinu, o tome su obavijestili Poslanika, a on im je rekao: „Pogodili ste, podijelite, a jedan dio ostavite i meni.“ (Buhari, Kitabu'l-idžareti)
Drugi smatraju da se učenje Kur'ana ne može uzeti kao sredstvo i izvor prihoda za život. U tu svrhu oni, između ostalog, navode slijedeće Poslanikove hadise: „Učite Kur'an, ali nemojte to uzeti kao sredstvo i izvor prihoda za život.“ (Ahmed ibn Hanbel, Musned, 3/428.)
„U onoga ko ljudima uči Kur'an za novac i od toga se izđržava, na licu na Sudnjem danu neće biti mesa nego samo kosti.“ (Ibn Ebi Šejbe, Musannef, 2-159.)
„Biće i takvih mojih sljedbenika koji će učiti Kur'an i učeći ga izlaziti iz vjere, kao što izlazi strijela iz luka. To su oni koji ga uče za pare ili zbog kakve ovosvjetske koristi.“
Jedan od najvećih protivnika učenja Kur'ana za novac, odnosno uzimanje učenja Kur'ana kao sredstva i izvora prihoda za život bio je imam hanbelijske pravne škole Ibn Tejmija. On je napisao i jedan traktat (risalu) o tome i izdao više fetvi (pravnih rješenja) u kojima je osudio ovu pojavu.
Bergivi također smatra ovu pojavu bid'atom (novotarijom u vjeri). Uvakufljavanje novca za učenje (tilavet) Kur'ana i za klanjanje nalila (neobaveznih namaza), čiji se sevapi poklanjaju za dušu vakifa (legatora) ili za dušu za koga je on oporuku ostavio, jeste ništavno. Oporuka da se dijeli jelo na dan njegove smrti ili oporuka da se plati onima koji će učiti Kur'an za njegovu dušu, ili će boraviti kod njegova kabura učeći Kur'an četrdeset dana, također je ništavna. Ovakav vakuf i ovakve oporuke jesu zabranjene. Plaćanje za učenje Kur'ana i ostalog gore navedenog je haram, a onaj koji taj novac uzima je grješnik (asija). (Muhammed ibn Ali el-Bergivi, Tarikatu'l-Muhammedijje, 259.)
Stav hanefijske pravne škole o ovom pitanju sasvim je jasan. Kur'an se može učiti mrtvima, ali to učenje ne može biti za novac ili neku drugu materijalnu korist. To je grijeh. Obojica, i onaj koji daje i onaj koji uzima novac za učenje Kur'ana, smatraju se grješnicima. Podlogu za ovakav stav oni nalaze u hadisu u kome stoji: „Učite Kur'an, ali nemojte to uzimati kao sredstvo ili izvor prihoda za život.“
Što se tiče Fatihe koju je Ebu Se'id el-Hudri proučio nad bolesnim beduinom, za čije je učenje dobio naknadu, svi se slažu da se ovdje radi o liječenju, a ne o učenju Kur'ana za pare. Kasnija ulema hanefijske pravne škole odobrila je vršenje obučavanja čitanja Kur'ana (te'alim) za novac jer to iziskuje stvarna potreba kako bi se sačuvao Kur'an. Slično rješenje su našli i za imamsko-muallimsku i mujezinsku dužnost.
Neki pravnici hanefijske pravne škole, kao što je Fahrudin Kadi Han (umro 592/1196) i Mulla Husref (umro 889/1480) bili su nešto tolerantniji kada je riječ o učenju Kur'ana za novac. Fahrudin Kadi Han tvrdi da je ranije iz državne blagajne određivana plaća onima koji uče Kur'an napamet (hafizi) i narod je s uživanjem slušao njihovo učenje. Danas, u našem vremenu, mali je broj onih koji žele učiti Kur'an besplatno, i ako se ovako nastavi postoji bojazan da Kur'an bude zaboravljen. Mulla Husref ide još dalje i zagovara primjenu kazne za one koji odbijaju da plate obučavanje čitanja (te'alim) i učenja (tilavet) Kur'ana, dok su neki poslije njega iznos koji se ima dati za učenje Kur'ana čak i fiksirali.
Na kraju svega ovoga najbolje je da citiramo hadis Allahova Poslanika u kome stoji: „Djela se vrednuju prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Pa ko preseli iz jednog mjesta u drugo radi kakvog ovozemaljskog interesa ili radi žene kojom se naumio oženiti, njegova seoba je radi onoga zbog čega se preselio.“ (Buhari, 1/2.)
Iz ovoga hadisa vidi se da će oni koji Kur'an uče vjerujući i računajući samo na Allahovu nagradu bez sumnje biti nagrađeni prema svojim namjerama (nijjetima). Oni, pak, koji ga uče radi ovodunjalučke nagrade, makar se i pretvarali da ga uče Allaha radi, imat će samo ono što je dunjalučko, a od toga nema koristi ni njemu ni onima kojima je učenje namijenjeno.
Izvor: Jusuf Ramić, Tefsir – historija i metodologija, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 78-81.
