1. Sedam harfova
Skoro da nema pitanja u historiji Kur'ana o kome je toliko raspravljano kao što je pitanje objave Kur'ana na sedam harfova. Islamski istraživači se ni o jednom pitanju Kur'ana nisu toliko razišli kao o pitanju tumačenja ovih harfova.
Međutim, sva ta rasprava i razilaženja, danas, čini se, imaju samo historijski značaj. Vrijeme je riješilo ovaj problem, a svaki novi pokušaj pretresanja ovog pitanja eho je onoga što je već kazano u prošlosti, što se nalazi u djelima koja se bave historijom Kur'ana i tefsira.
Buhari prenosi od Omera ibnu-l-Hattaba da je rekao: „Čuo sam Hišama ibn Hakima kako u namazu uči suru El-Furkan na drugačiji način nego što sam je ja naučio od Allahova Poslanika. Kada je završio namaz, ja sam ga upozorio i upitao od koga je naučio ovakvo čitanje, učenje ove sure. Rekao je da je to naučio od Allahova Poslanika. Tada sam ga priveo Allahovu Poslaniku i saopćio mu da pogrešno uči suru El-Furkan, a Muhammed (alejhi-s-selam) je zatražio od Hišama da ponovi svoje učenje. Kada je to učinio, Allahov Poslanik je rekao: 'Tako je objavljena. Kur'an je objavljen na sedam harfova'.“
(O objavi Kur'ana na sedain harfova pogledati odjeljak o tome kod Buharije, str. 6/227; odjeljak o tome kod Muslima, str. 2/561; odjeljak o tome kod imami Ahmeda, str. 4/42 i dalje.)
Ovaj hadis bilježi i Muslim u svome Sahihu, a nalazi se u nešto izmijenjenoj verziji u skoro svim djelima koja su označena kao Kutubu-s-sitte (Šest najpoznatijih hadiskih zbirki).
Problem ovog hadisa sastoji se u tome što Poslanik, a.s., nije objasnio šta se misli pod izrazom "sedam harfova". To također nisu objasnili ni ashabi, drugovi Allahovog Poslanika. Vjerojatno iz razloga što je ovaj termin u to vrijeme bio jasan, pa otuda nije bilo potrebe za njegovim objašnjavanjem. Tabiuni i generacije poslije njih pokušali su to objasniti i razišli se u tom objašnjavanju.
Mi se danas s pravom pitamo šta se misli pod ovim harfovima, a šta pod brojem sedam? Da li se pod harfovima misli na riječi stranog porijekla, ili na riječi koje imaju isto ili slično značenje, da li se pod tim imaju razumjeti aspekti kur'anske poruke, ili arapski dijalekti, ili načini čitanja, učenja Kur'ana? Da li se pod brojem sedam misli na broj koji se nalazi između šest i osam, ili je to samo simbol, da li broj sedam označava preciznu količinu, ili pak samo mnoštvo? Zašto je baš izabran ovaj broj itd.?
Listajući djela iz oblasti tefsira i historije Kur'ana nailazimo na mnoge odgovore, koje nije moguće nabrojati. Jedan od tih odgovora jest da se pod harfovima imaju razumjeti aspekti kur'anske poruke: zabrana, naredba, halal, haram, obećanje, prijetnja, pouka itd.
Međutim, ovaj odgovor je u sukobu sa kontekstom hadisa koji govori o reakciji Omera na učenje Hišama ibn Hakima i što je Omera u ovom slučaju naljutilo učenje koje nije bilo u skladu sa njegovim učenjem. Zato se i pitamo šta znači kada gore navedeni tvrde da se pod harfovima imaju razumjeti aspekti kur'anske poruke: zabrana, naredba, obećanje, prijetnja, halal, haram itd.?
Drugi smatraju da pod harfovima treba podrazumijevati riječi stranog porijekla u Kur'anu: abisinske, sirijske, hindu, nabatejske, perzijske, grčke i hebrejske. Međutim, i ovaj odgovor je u sukobu sa kontekstom gore navedenog hadisa, a osim toga, u Kur'anu ima, pored gore navedenih, i drugih riječi koje su stranog porijekla, kao npr.: koptske, turske, berberske itd.
(O riječima stranog porijekla u Kur'anu treba pogledati o tome odjeljak kod Kurtubija, Tefsir, 1/68; odjeljak o tome kod Sujutija, Itkan, 1/136; odjeljak o tome kod Sabiha, Bahsun džedidun 'ani-l-Kur'ani, str. 66-69.)
Postojanje ovih riječi stranog porijekla nije u koliziji sa kur'anskim ajetima (Ez-Zuhruf, 3. i Eš-Šu'ara', 195.) u kojima se kaže da je Kur'an objavljen na čistom arapskom jeziku, jer dotični ajeti znače da je Kur'an objavljen na jeziku koji je tada bio u upotrebi, kako bi ga mogli razumjeti, a te riječi stranog porijekla ušle su u arapski jezik kao posljedica kontakta Arapa sa okolnim narodima i one su sa pojavom islama bile potpuno arabizirane.
Većina islamskih istraživača (ekseru-l-'ulema'i) smatra da sedam harfova treba uzeti u značenju sedam najpoznatijih arapskih dijalekata, kojima su govorila najpoznatija arapska plemena. U prilog ovome oni navode i primjere o različitom naglasku i načinu izgovora pojedinih riječi. Tako npr. pleme Kurejš izgovara hatta hinin, a pleme Huzejl 'atta hinin, pripadnik plemena Esed uči tisveddu vudžuhun, dok to isto druga plemena izgovaraju tesveddu vudžuhun itd.
Ebu Hatim Muhammed ibn Hibban El-Busti navodi preko trideset i pet raznih mišljenja o sedam harfova, a Sujuti u Itkanu bilježi oko četrdeset kontradiktornih tumačenja ovih harfova.
Što se pak tiče broja sedam, tradicija (hadis) ga ne objašnjava. Većina smatra da ovaj broj ne označava preciznu količinu, nego mnoštvo, jer se u tom smislu često upotrebljava u arapskom jeziku (li-t-tevsi'ati la li-l-hasri).
2. Sedam, odnosno deset poznatih škola i njihovi osnivači
Prije nego što prijeđemo na kiraete i škole čitanja, učenja Kur'ana, moramo ukazati da postoje mišljenja koja poistovjećuju sedam harfova sa sedam poznatih škola kiraeta. Međutim, ta mišljenja većina islamskih istraživača ne prihvata iz razloga što se u hadisu spominje broj sedam, a mutevatir kiraeta ima deset.
Termin "sedam kiraeta" uveden je u literaturu negdje krajem drugog muslimanskog stoljeća kada je Ibn Mudžahid napisao svoje poznato djelo o sedam karia oko kojih se kasnije formira sedam poznatih škola učenja Kur'ana:
1. U Medini, Nafi' ibn Abdur-Rahman ibn Ebi Nu'ajm (umro 169/785. god.).
Kiraet je učio kod sedamdeset tabiuna koji su primili učenje, čitanje od Abdullaha ibn Abbasa i Ebu Hurejre, a ovi od Ubejja ibn Ka'ba, a on od Allahova Poslanika Muhammeda (alejhi-s-selam). Njegove ravije (prenosioci) su Kalun i Verš.
2. U Mekki, Abdullah ibn Kesir (umro 120/737. god.).
Jedan je od tabiuna. Od ashaba je susreo Abdullaha ibn Zubejra, Ebu Ejjuba Ensariju i Enesa ibn Malika. Dugo godina je bio imam kiraeta u Mekki. Način učenja je primio od Mudžahida, a ovaj od Ibn Abbasa, a Ibn Abbas od Ubejja ibn Ka'ba, a on od Allahova Poslanika Muhammeda (alejhi-s-selam). Njegove ravije (prenosioci) su El-Bezzi i Kunbul.
3-5. U Kufi, Asim, Hamza i Kisai. Sva trojica su bili istaknuti imami u kiraetu.
Asim ibn Ebi-n-Nedžud (umro 128/745. god.) jedan je od tabiuna. Način učenja je uzeo od Abdur-Rahmana ibn Abdullaha Es-Sulemija, a on od Alije ibn Ebi Taliba, a ovaj od Allahova Poslanika Muhammeda (alejhi-s-selam). Njegove ravije (prenosioci) su Šu'ba i Hafs.
Hamza ibn Habib Ez-Zejjat (umro 156/772. god.) poslije Asima bio je najpoznatiji poznavalac kiraeta u Kufi. Način učenja je primio od Sulejmana ibn Mihrana, Jahja ibn Vessaha, Zirra ibn Hubejša, Osmana, Alije i Ibn Mes'uda, a oni od Allahova Poslanika Muhammeda (alejhi-s-selam). Njegove ravije (prenosioci) su Halef i Hallad.
Kisai, Ebu-l-Hasan Ali ibn Hamza, umro 189/804. god. u Rejju kada je umro i Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani, učenik Ebu Hanife. Tom prilikom je Harun Er-Rešid rekao: „U Rejju smo pokopali i fikh i znanosti arapskog jezika.“ Kisai je bio veliki poznavalac arapskog jezika i jedan od osnivača gramatičke škole u Kufi. Način učenja Kur'ana primio je od Hamze. Njegove ravije (prenosioci) su Ebu-l-Haris i Ed-Duri.
6. U Basri, Ebu 'Amr ibn El-Ala' (umro 154/770. god.). Jedan je od osnivača gramatičke škole u Basri. Kiraet je primio od Mudžahida, Se'ida ibn Džubejra, Abdullaha ibn Abbasa i Ubejja ibn Ka'ba, a Ubejj ibn Ka'b od Allahova Poslanika Muhammeda (alejhi-s-selam). Njegove ravije (prenosioci) su Ed-Duri i Es-Susi.
7. U Šamu, Abdullah ibn 'Amir El-Jahsubi (umro 118/736. god.). Jedan je od tabiuna, a kiraet je primio od Mugire ibn Sihaba, a ovaj od Osmana ibn Affana. Zna se da je od ashaba, drugova Allahova poslanika Muhammeda (alejhi-s-selam) susreo Nu'mana ibn Bešira i Vasila ibn Eske'a. Neki kažu da je susreo i Osmana ibn Affana i od njega uzeo kiraet Njegove ravije (prenosioci) su Es-Sulemi i Ibn Zekvan.
(O imamima osnivačima škola u kiraetu pogledati: Kitabu-s-seb'a od Ibn Mudžahida (predgovor); Hudždžetu-l-kira'ati, od Ibn Zendžele (predgovor); Tarihu-l-Kur'ani, od Zendžanija, poglavlje o kiraetima.)
Od ovih sedam karia, osnivača poznatdh sedam škola u kiraetu, samo su dvojica Arapi (Ibn 'Amir i Ebu 'Amr). Ostali su nearapi; uglavnom oslobođeni robovi, perzijskog porijekla. Među njima se nalaze i dvojica gramatičara koji su udarili temelje gramatičkim školama u Basri i Kufi (Ebu 'Amr ibn El-Ala' i El-Kisai).
Prenosi se da je Ebu 'Amr rekao: „Da mi nije zabranjeno da učim, čitam Kur'an drugačije nego što su me moji učitelji naučili, ja bih tu i tu riječ iz Kur'ana tako i tako pročitao“, što ukazuje da je ortografija Mushafa u slijedu poslije kiraeta, a ne obratno, na čemu insistiraju Goldziher i drugi orijentalisti.
Na kraju recimo da su od ovih sedam kiraeta samo tri u upotrebi: Nafiov kiraet, Asimov i Ebu 'Amrov. Nafiov kiraet sa oba rivajeta raširen je u Sjevernoj Africi (Libija, Tunis, Alžir i Maroko), Ebu 'Amrov u Sudanu, Eritreji i Čadu, dok je Asimov kiraet danas najrašireniji. On je zastupljen u Egiptu, Hidžazu, Jemenu, Kuvajtu, Siriji, Indiji, Pakistanu, Turskoj, Afganistanu itd. I muslimani na ovim našim prostorima uče po Asimovu kiraetu, a Hafsovom rivajetu. Ostali ti žive samo u naučnim krugovima.
Neki autori gore spomenutim osnivačima sedam poznaitih škola u kiraetu dodaju još trojicu: Ebu Dža'fera Jezida ibn El-Ka'ka' (umro 130/747. god.), Ebu Muhammeda Ja'kuba ibn Ishaka (umro 205/820. god.) i Halefa ibn Hišama (umro 229/843. god.) i tako upotpunjuju listu od deset mutevatir kiraeta.
3. Četiri nepriznate (šazz) škole
Drugi ovoj listi od deset kiraeta dodaju još četiri: Hasana el-Basrija (umro 110/728. god.), Ibn Muhajsina (umro 123/740. god.), Jahja ibn Mubareka (umro 202/817. god.) i El-A'meša (umro 148/765. god.).
Međutim, kiraeti ove četverice utvrđeni su ahad predajom. Ona nema snagu mutevatira. Saglasni su sa pravilima arapskog jezika, ali ne i sa Osmanovim Mushafom. Tu nesuglasnost sa Osmanovim Mushafom Ibn Džerir vidi u slijedećem:
a) Dodavanje (ez-zijadetu), kao npr. kiraet Ibn Mes'uda: Fe sijamu selaseti ejjamin mutevalijatin, umjesto Fe sijamu selaseti ejjamin (El-Ma'ide, 89.).
b) Ispuštanje (en-naksu), kao npr. kiraet Ebu Derda'a: Ve-z-zekeri ve-l-unsa, umjesto Ve ma haleka-z-zekere ve-l-unsa (El-Lejl, 3.).
c) Red riječi u ajetu (et-takdimu ve-t-te'hiru), kao npr. Kiraet Ebu Bekra: Ve džaet sekretu-l-hakki bi-l-mevti, umjesto Ve džaet sekretu-l-mevti bi-l-hakki (Qaf, 19.).
d) Zamjena (el-bedel), kao npr. kiraet Ibn Mes'uda: Ke-s-sufi-l-menfuši, umjesto ke-l-'ihni-l-menfuši (El-Qari'a, 5.).
4. Kriterij za određivanje priznatih i nepriznatih kiraeta
Da bi jedan kiraet bio priznat, islamski istraživači su za to postavili slijedeće kriterije:
a) Kiraet mora imati vjerodostojnu, mutevatir predaju, a to znači da ga u svakoj generaciji prenosi tollki broj vjerodostojnih ljudi za koje je nemoguće reći da su se složili u nečemu što nije istina.
b) Mora biti suglasan sa jednim od Osmanovih Mushafa, pa makar to bilo i virtualno (takdiren). Kur'anski ajet: Džennatin tedžri tahtehe-l-enharu (Et-Tevbe, 100.) Ibn Kesir čita (uči): Džennatin tedžri min tahtihe-l-enharu, dok ajet Ve kalu-t-tehazellahu veleden (El-Bekare, 116.) Ibn 'Amir čita (uči): Kalu-t-tehazellahu veleden. Ovo dodavanje prijedloga min u kiraetu Ibn Kesira i ispuštanje vava u kiraetu Ibn 'Amira u suglasnosti je sa primjerkom Osmanovog Mushafa koji je poslat u Mekku, odnosno Šam.
c) Mora biti suglasan na bilo koji način sa pravilima arapskog jezika. Kur'anski ajet Ve-t-tekullahellezi tesaelune bihi ve-l-erhame (En-Nisa', 1.) Hamza čita Ve-l-erhami u genitivu vezujući riječ za bihi što je u suglasnosti sa pravilima arapskog jezika.
Većina islamskih istraživača slaže se sa ovim kriterijima. Međutim, postoji i manji broj onih koji izraz mutevatir zamjenjuju izrazorn sihhatu-l-isnadi i tako otvaraju vrata za priznavanje i onih kiraeta koji ne dosežu stepen mutevatira. Među ovim istraživačima potrebno je spomenuti Mekkija ibn Ebi Taliba i Ibn Džezerija. Ovaj posljednji je u svome djelu Mundžidu-l-mukri'ine korigovao svoj stav i prihvatio mutevatir predaju kao jedino mjerilo za priznavanje ispravnosti jednog kiraeta.
5. Vrste kiraeta
Ibn Džezeri u djelu En-Nešr i Sujuti u djelu El-Itkan navode šest vrsta kiraeta: mutevatir, mešhur, ahad, šazz, mevdu' i mudredž.
a) Mutevatir kiraeti
Mutevatir kiraeti su kiraeti koje prenosi toliki broj vjerodostojnih ljudi za koje se ne može reći da su se složili u nečemu što nije istina. Njihov lanac prenosilaca nije prekinut i on seže do Allahova Poslanika. Oni su u suglasnosti sa Osmanovim Mushafom i sa pravilima arapskog jezika. Mutevatir kiraeta ima sedam. Ibn Džezeri i drugi ovom broju pridodaju još tri kiraeta.
b) Mešhur kiraeti
Mešhur kiraeti su oni koji imaju vjerodostojan sened, ali koji nemaju snagu mutevatira. Mešhur kiraeti su, dalje, suglasni sa Osmanovim Mushafom i sa pravilima arapskog jezika. Neki islamski istraživači smatraju da se mešhur kiraetom može učiti Kur'an.
c) Ahad kiraeti
Ahad kiraeti imaju vjerodostojan sened. Međutim, oni nisu u suglasnosti sa Osmanovim Mushafom i sa pravilima arapskog jezika. Riječ enfusikum u ajetu Lekad džakeum resulun min enfusikum (Et-Tevba, 128.) čita se po ovom kiraetu enfesikum safethom na slovu fa. Ahad kiraetom se ne može učiti Kur'an niti on može poslužiti kao dokaz u vjerovanju, jer se vjerovanje (akida) ne dokazuje ahad predajom.
d) Šazz kiraeti
Šazz kiraeti su kiraeti koji nemaju vjerodostojnu predaju. Oni nisu suglasni sa Osmanovim Mushafom. Ovini kiraetom se ne moze učili Kur'an niti on može poslužiti kao dokaz u vjerovanju.
e) Mevdu' kiraeti
Mevdu' kiraeti su kiraeti koji se pripisuju nekim osobama, ali za koje nema pouzdanih dokaza da su te osobe učile Kur'an na ovaj način, kao npr. kiraeti koje je sakupio Muhammed ibn Dža'fer i pripisao Ebu Hanifi. Ovim kiraetom se ne može učiti Kur'an, niti on može poslužiti kao dokaz u vjerovanju. f
f) Mudredž kiraeti
Mudredž kiraeti su kiraeti u koje su uključene pojedine riječi prilikom učenja Kur'ana, kao npr. u kiraetu Sa'd ibn Ebi Vekkasa, koji u ajetu Ve lehn ehun ve uhtun (En-Nisa', 12.) dodaje min ummihi. Ovaj je kiraet Sa'da ibn Ebi Vekkasa šazz iz dva razloga. Prvo, nije mutevatir, i drugo, ne slaže se sa Osmanovim Mushafom isto kao što je slučaj i sa kiraetom Zubejra, koji ajetu Vel-tekum minkum nmmetu jed'une ile-l-hajri ve je'murune bi-l-ma'rufi ve jenhevne 'ani-l-munkeri (Alu-'Imran, 104.) dodaje Ve jeste'inune bi-l-lahi 'ala ma esabekum.
Od svih gore navedenih kiraeta islamska ulema prihvalila je samo mutevatir kiraete kao jedine kojima se može učiti Kur'an i koji mogu poslužiti kao dokaz u vjerovanju.
6. Upotreba kiraeta u namazu
Mutevatir kiraetima se može učiti Kur'an u namazu i izvan namaza, dok to nije slučaj sa šazz kiraetima.
Nevevi u djelu Tibjanun fi adabi hameleti-l-Kur'ani kaže da šazz kiraetom nije dozvoljeno učiti Kur'an jer šazz kiraet nije Kur'an. Kur'an je utvrđen tevaturom, a šazz kiraeti nisu mutevatir kiraeti.
Većina islamskih učenjaka smatra da se ne može klanjati namaz za onim koji u namazu uči šazz kiraetom.
Međutim, šazz kiraeti se mogu upotrijebiti u tumačenju kur'anskog teksta, kao npr. kiraet Džabira: Fe innellahe min ba'di ikrahihinne lehunne gafurun rahimun (En-Nur, 33.). Ovi kiraeti mogu poslužiti i u dokazivanju nekih fikhskih pitanja. Ebu Hanifa je upotrijebio kiraet Ibn Mes'uda: Fe sijamu selaseti ejjamin mutevalijatin (El-Ma'ide, 88.) da bi dokazao da se trodnevni post za prekršaj zakletve ima izvršiti u jednom slijedu, bez prekida. Ovo mišljenje Ebu Hanife ne dijele ostali islamski pravnici kao Šafija, Ebu Nasr Kušejri, Ibn Hadžib i drugi.
Izvor: Jusuf Ramić, Tefsir – historija i metodologija, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 62-71.
