Sujuti navodi nekoliko mišljenja o prvoj objavi. Na prvom mjestu nalazimo stav da je to početak sure 'Alek, pet njenih prvih ajeta:
اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ
خَلَقَ الْإِنْسَانَ مِنْ عَلَقٍ
اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ
الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ
عَلَّمَ الْإِنْسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ
„Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška (alek). Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji čovjeka poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna."
Mnogi iz prve generacije muslimana služe kao izvor predajama da je objava početka sure 'Alek bila zaista prva, kao npr. Aiša, r.a. I mnogi islamski rani autoriteti su mišljenja da je objava ovih pet ajeta bila prva, kao npr. Mudžahid, 'Ubejd ibn Amir i drugi. Mehmed Handžić isto tako tvrdi da je objava ovih ajeta bila prva.
Drugo mišljenje koje navodi Sujuti je da je prva objava bila sura Muddessir. On o tome donosi i tradicije, ali i sam spominje da se ovdje radi o objavi prve sure u cjelini, a ne prve objave. On također smatra da se tu može raditi i o objavi koja je uslijedila nakon tzv. pauze (فترة).
U El-Itkanu se sura Fatiha (سورة الفاتحة) spominje kao treća mogućnost za prvu objavu.
قال في الكشّاف: ذهب ابن عبّاس و مجاهد إلى أن أول سورة نزلت اقرأ
Sujuti navodi mišljenje iz Zamahšerijeva Keššafa da Ibn Abbas i Mudžahid smatraju da je prva objavljena sura 'Alek, a da većina komentatora Kur'ana smatra da je to ipak Fatiha. (Ovo nije u kontradikciji sa drugim predajama iz El-Itkana o Ibn Abbasovom mišljenju o vremenskom redoslijedu sura, jer se naprosto radi o tome da Zamahšeri smatra da je Ibn Abbas rekao da su to prvi ajeti sure 'Alek).
Sujuti navodi predaju koja se vezuje za Hatidžu, r.a., u kojoj se tvrdi da je Poslanika, a.s., dozivao neki glas i govorio mu da kaže: ,,U ime Boga, sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog“ i da potom izgovori Fatihu. Sujuti navodi Bejhekijevo (البيهقي) mišljenje da se tu radi o najavi (خبر عن نزولها) sure Fatihe nakon što su mu objavljene sure 'Alek i Muddesir.
Četvrto mišljenje o prvoj objavi koje donosi Sujuti jeste da je to bila bismilla, (tj. بسم الله الرحمن الرحيم ).
Sujuti donosi opet tradicije koje se vezuju za Ibn Abbasa a koji u njima govori daje prva objava bila bismilla. Međutim, Sujuti tvrdi da je nužno da bude bismilla jer se prije svake sure ona recituje kao uvodna pobožna rečenica i da to treba shvatiti na način da je od prvog što je objavljeno bismilla prva.
Sve ove predaje međusobno nisu strogo kontradiktorne, kao što se moglo vidjeti i iz Sujutijevih objašnjenja. To što se razne tradicije pripisuju Ibn Abbasu razlog je u tome što je on ugledan i cijenjen poznavalac prvobitnog tefsira.
Mnogobrojna su mišljenja i o tome šta je posljednje objavljeno iz Kur'ana.
Handžić navodi nekoliko mogućnosti, medu kojima spominje ajete o kamati, suru Nasr, ajete o „kelali" itd. Sujuti ne poriče te mogućnosti i daje im svoj komentar. Ipak se da uočiti da prihvata mišljenje Ibn Abbasa da je posljednja sura koja je objavljena bila Nasr. On takoder navodi i predaju od Aiše, r.a., da je posljednja objavljena sura Ma'ide, kao i predaju Abdullah ibn 'Umera da su posljednje objavljene sure bile Ma'ide i Feth (tj. Nasr).
Glede mišljenja da je ajet:
الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَضِيتُ لَكُمُ الْإِسْلَامَ دِينًا
„Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera" (Ma'ide, 3).
Sujuti navodi predaje da poslije toga nije više biio objava o dozvoljenom (حلال) i zabranjenom (حرام) tj. prije tog ajeta su sve dužnosti (فرائض) i propisi (أحكام) upotpunjeni.
Decidno se ipak ne zna šta je posljednje objavljeno jer postoji mnogo predaja.
,,Te se predaje medu sobom ne slažu, ali se , opet, mnogo i ne razilaze, jer iz njih možemo zaključiti, da su ajeti, koji se u tim predajama spominju, od posljednjih kur'anskih ajeta, što su alejhisselamu objavljeni." (Handžić)
Razloge različitih predaja treba tražiti i u odsutnosti ashaba iz Medine prilikom posljednjih objava, odnosno u sve izraženijoj migraciji pred smrt Allahova Poslanika. Otuda ashabi donose, između ostalog, različite predaje o posljednjoj objavi u Kur'anu.
Prema vodećem ši'ijskom mufessiru XX vijeka, Tabatabaiju, prvu suru, odnosno prvu objavu u Kur'anu predstavlja poglavlje 'Alek, dok je posijednji ajet koji je objavljen (a koga, izmedu ostalih, navodi i Handžić) bio:
وَاتَّقُوا يَوْمًا تُرْجَعُونَ فِيهِ إِلَى اللَّهِ ۖ ثُمَّ تُوَفَّىٰ كُلُّ نَفْسٍ مَا كَسَبَتْ وَهُمْ لَا يُظْلَمُونَ
„I bojte se Dana kad ćete se svi Allahu vratiti, kad će se svakome ono što je zaslužio isplatiti, — nikome krivo neće učinjeno biti." (Bekare, 281.)
Subhi Salih, Musa Šahin Lašin, Ahmad von Denifer i drugi savremeni islamski kur'anoiozi slažu se u bitnome da se među prve objave mogu svrstati sure 'Alek, Muzzemmil, Fatiha, Muddessir i druge koje su spomenute u El-Itkanu. Također se slažu da sura Nasr, te ajeti Bekare, 281. i Ma'ide, 3. pripadaju posljednjim objavama u Kur'anu.
Značaj istraživanja prve i posljednje objave počiva u tačnom utvrđivanju hronološkog redoslijeda kur'anskih kazivanja.
Međutim, izuzev u islamskom pravu, taj redoslijed za općenito poznavanje Kur'ana nije od bitne važnosti. Da je to tako govori nam i današnji, tj. od Boga odredeni poredak i ustrojstvo Kur'ana. Kur'an je vječna knjiga i vremenski poredak objavljivanja nije od bitne važnosti za upoznavanje njegove unutarnje povezanosti.
Orijentalista J. M. Rodwell je sačinio i prevod Kur'ana prema redoslijedu objavljivanja.
Redoslijed njegova prijevoda je na početku ovakav:
'Alek, (Thick Blood),
Muddessir, (The Enwrapped),
Muzzemmil, (The Enfolded),
Duha (The Brightness),
Inširah (The Opening),
Felek (The Daybreak),
Nas, (Men).
Ipak se smatra da se izučavanjem kur'anskih kazivanja po redoslijedu objavljivanja ne postiže mnogo. Teško je u Kur'anu naći početak, kraj ili sredinu evropskom čitaocu koji je navikao da ih u literarnim tipovima svoje kulture nalazi. Takav pokušaj istraživanja Kur'ana je eksterni. Jer, npr. „jedna romantična ili bilo koja druga pjesma klasičnog oblika, o jeseni, naprimjer, od Aragona, Lamartina, Bodlera, ili Remboa, imaće početak, sredinu i kraj, razvijaće se polazeći od nečega da bi došla do nečega. To nije slučaj sa turskom, arapskom ili persijskom poezijom; one su sastavijene od distiha koji imaju sami po sebi potpuno značenje i u neposrednom su odnosu." Oni su takvi jer je na njih uticao Kur'an, čija su kazivanja čitaocu koji ne dopušta da mu se Kur'an sam otvori, „nerazumljiva" i „zbrkana".
Izvor: Enes Karić, Uvod u tefsirske znanosti, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 1997., str. 46-48.
