U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
"Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci – meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane." (El-Qadr, 1-5.)
Silazak objave Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u pećini Hira ima više aspekata.
Objava se dogodila na udaljenom i teško pristupačnom mjestu, a nije se dogodila u veličanstvenom dvorcu! Uzvišeni Allah želi nas podučiti da početak vjere opstoji na snazi razmišljanja i poslanice, a ne na vanjskim i prolaznim stvarima, koje nemaju vrijednosti, osim kod onih koji nemaju razuma i koji razumiju samo ono što je njima dostupno i vidljivo. Oni su daleko od shvaćanja svega onoga što ne mogu vidjeti... Ovo je lekcija iskrenosti.
Džibril, a.s., je prvi put spustio objavu Poslaniku dok je on bio u pećini. Kada je melek Džibril došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., sa objavom, čvrsto ga pribivši uz sebe, u tom trenutku i na tom mjestu dotakli su se nebesa i zemlja! Pećina Hira bješe mjesto susreta povjerenika nebeskog i vjerovjesnika milosti! U pećini Hira u jedan zrak stopiše se svjetlost nebesa i svjetlost zemlje! Džibril je prvi put nakon uzdizanja Isaa, a..s, prije pet stotina i četrdeset godina sišao na zemlju i susreo se sa vjerovjesnikom milosti. Ova tijesna pećina je mjesto sa kojeg je potekla najveličanstvenija poslanica upućena ovom čovječanstvu. U njoj su se spojili nebesa i Zemlja i ovaj spoj trajat će punih 23 godine, a tragovi tog spoja trajat će do Sudnjeg dana.
Kada su Ebu-Bekr i Omer posjetili Ummu Ejmen, Poslanikovu, a.s., robinju, nakon Poslanikove, a.s., smrti, zatekli su je plačući. Oni pomisliše da Ummu Ejmen plače zbog rastanka sa Allahovim Poslanikom pa joj rekoše: „Ummu Ejmen, čuvaj sebe, zar ne znaš da je Uzvišeni Allah za Svog Poslanika odabrao ono što je dobro za njega!“ Ummu Ejmen reče: „Ne plačem ja zbog smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ja znam da je ono što mu je Allah pripremio bolje za njega, već plačem zbog prestanka objave!“
Ummu Ejmen je znala vrijednost objave i spoznala je slast spajanja nebesa i zemlje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je vidio meleka Džibrila kako je svojom veličinom zaklonio nebeski horizont. Imao je šest stotina krila i, kada bi ih pokrenuo, sa njih bi padali biseri i dragulji. Nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., melek Džibril ne silazi na Zemlju više od jedanput godišnje, i to u noći Kadr.
"Uzvišeni Allah kaže: Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake..." (El-Qadr, 4.)
Objava je počela tako što je Džibril zagrlio Muhammeda, s.a.v.s., jer je zagrljaj simbol mira i ljubavi. Ovaj zagrljaj je bio i zbog toga što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prethodnih šest mjeseci sanjao istinite snove i trebalo se dogotini nešto nužno što bi potvrdilo Poslaniku, a.s., da ne spava.
Džibril je Poslaniku, a.s., došao u jednoj od zadnjih deset noći mjeseca ramazana. Dogodilo se to u noći u kojoj nije bilo mjesečine, ispunjenoj tamom i mrakom. Zamisli poteškoću i žestinu u kojoj se Allahov Poslanik, a.s., našao u tom trenutku.
Džibril povuče Poslanika, s.a.v.s., za odjeću i reče mu: „Uči!“
Poslanik, s.a.v.s., reče: „Ja ne znam čitati!“
Džibril pritisnu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., veoma jako, zatim ga pusti i reče mu: „Čitaj!“
Poslanik, s.a.v.s., reče: „Ja ne znam čitati!“
Džibril zatim prekri Poslanika, s.a.v.s., da on pomisli da je sama smrt, zatim ga pusti, pa reče: „Čitaj!“
Poslanik, s.a.v.s., upita. „Šta da čitam?“
Džibril reče: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“
Poslanik, s.a.v.s., se vratio svojoj kući drhteći i sav uznemire. Bio je ovo početak veličanstvene misije, početak reforme čovječanstva. Prihvati Knjigu svom snagom! Kako možemo vidjeti iz ovog događaja, Džibril nije rekao Muhammedu, s.a.v.s., da je on poslanik, već ga je o tome obavijestio Vereka ibn Nevfel. To će mu Džibril tek kasnije kazati.
Drhteći, Poslanik, s.a.v.s., dotrča iz pećine kod Hatidže i reče joj: „Pokriji me, pokriji me!“
Tada Hatidža zauze stav kao svaka dobra i plemenita žena koja je poslušna svome mužu i bi prva koja je pružila podršku Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Dok je još bio u ovakvom stanju, hatidža ga upita: „Šta ti je?“ Poslanik, s.a.v.s., joj ispriča šta se dogodilo. Sa potpunim pouzdanjem i sigurnošću ona mu reče: „Ne, tako mi Allaha, Allah te neće poniziti nikada, ti održavaš rodbinske veze i hraniš siromašne!“ Ove riječi uliše Poslaniku, s.a.v.s., pouzdanje i on se smiri. Poslanik, s.a.v.s., nije očekivao poslanstvo, ali je očekivao istinu. Da je očekivao poslanstvo, ne bi ga zadesio strah koji ga je zadesio. Čak i u trenutku silaska objave Poslanik, s.a.v.s., nije znao šta mu se događa.
U Mekki je živio jedan isposnik, koji se zvao Ebu-Amir, i on je za sebe mislio da će biti posljednji poslanik, pa se pripremao za tu misiju. Kada je Poslaniku, s.a.v.s., sišla objava, on postade Poslanikov, s.a.v.s., žestoki neprijatelj. To neprijateljstvo bi izazvano ljubomorom što objava nije sišla njemu. Ovaj čovjek je očekivao poslanstvo, ali mu ono nije dato. Muhammed, s.a.v.s., tražio je istinu, a dobio je poslanstvo. Ovaj čovjek je na Uhudu iskopao rupu kao zamku Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i u historiji je poznat po imenu Ebu-Amir el-Fasik (grešnik).
Izvor: Amr Halid, Stopama Miljenika, s.a.v.s., prijevod sa arapskog Semir Rebronja, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007. str. 36-40.
